U našem intervjuu predstavljamo vam Mladena Burnaća.
Mladen Burnać, zagrebački kantautor, svakako je jedan od legendarnih i najintrigantnijih glazbenika na ovim prostorima. On je jedan od onih umjetnika koje ili obožavate ili vas ne zanimaju. Za jedne, on je među najboljim glazbenicima kod nas, a drugima je nebitan. Ujedno takvi, bili su i medijski osvrti na njegov rad tijekom cijele njegove karijere. U svakom slučaju, on sam je uvijek radio glazbu po svom bez obzira na trenutno glazbenu modu i "to se sada sluša", i po tom pitanju ni kod njega nije bilo sredine.
Na sceni je prisutan od 1993 godine, kada je objavio prvi kantautorski album i od tada do danas imao je karijeru prepunu uspona i padova, ali ipak, uvijek kontinuirano prisutan sa novim radovima. Njegov glazbeni stil je teško dešifrirati (ali, to i je odlika dobrih kantautora). Veoma prepoznatljive boje glasa, kretao se na neki način u okviru pop-rocka, ali uvijek daleko više težeći svom jedinstvenom autorskom izričaju. Dapače, njegov glazbeni put je i poprilično neoubičajen i nesvakidašan...u srednjoj školi je bio pjevač i gitarista punck-rock benda, da bi kasnije surađivao i imao duete čak i sa Arsenom Dedićem, te opernom pjevačicom Ivankom Boljkovac. Vješto je cijelo vrijeme krio privatni život te samim time nije nikada bio previše medijski eksponiran (navodno je na početku karijere bio u kraćem braku, te ima sina i samohrani je otac). Bavio se slikarstvom, ali se ispisao sa Akademije na prvoj godini da bi se posvetio isključivo glazbi.
Neki od faktografskih podataka mladenove karijere su slijedeći:
Mladen iza sebe do sada ima objavljenih 8 albuma, 17 singlova, 30-tak videospotova, nastupio je na 40-tak glazbenih festivala (u Hrvatskoj i regiji na kojima je dobio brojne nagrade), član je Hrvatskog društva skladatelja, HGU i Huzip-a. Godinama je jedan od najtraženijih klupskih izvođača, nastupao je po cijeloj Europi, imao je dvije turneje po Kanadi, a svojevrsni je rekorder je i po broju uzastopnih nastupa u mnogim klubovima (Hard Rock Zagreb/40-tak nastupa, Garage Pub/50-tak nastupa, Art Rock Caffe Varaždin/20-tak nastupa, Golden Sun Casino Zagreb/preko 200 nastupa u zadnje četiri godine, a tamo još uvijek nastupa svakog tjedna. Jedan je i od onih koji se rado odazivaju nastupima na humanitarnim akcijama, a do danas je dobio više od 70-tak priznanja za iste.
Njegovo autorstvo zadnjih godina najvećim dijelom sačinjavaju nježnije pop-rock skladbe laganijeg tempa, specifičnog ugođaja i atmosfere. Uz brojne uspješnice u njegovoj karijeri ( Andrea, Bilo je jednom i nikada više, Takva je sudbina, Ivana na obali Dunava...), sigurno posebno mjesto zauzima kantautorska pjesma "Jer ti ljubiš drugoga", u kojoj mu gostuje i veliki pjesnik, Arsen Dedić. Ta skladba je, po podacima Zamp-a, jedna od najemitiranijih na hrvatskim radio postajama u zadnjih nekoliko godina. Mladen je ove godine objavio pjesmu i video spot Rang Lista, sa kojom najavljuje potpuno novi zaokret u karijeri, okrenuvši se potpuno "tvrđem zvuku" kakav bi trebao biti i cijeli naredni album. Sa istom pjesmom je na ovogodišnjem Zadar Fest-u 2011, osvojio i 2. Nagradu stručnog žirija. On je sve u jednom - kantautor, pjevač, gitarist, tekstopisac i skladatelj, koji svoj posao radi na najbolji mogući način.
Sve ovo navedeno, bilo je više nego dovoljan razlog za intervju sa ovim zanimljivim i talentiranim glazbenikom.
Mladene, već Vas godinama gledamo na javnoj sceni, a vi ste doslovno uvijek mladi i uvijek nepromijenjeni, u čemu je tajna?
Hvala, ali znate, izgleda da vam trebaju naočale (haha). Da, u stvari prošao je već lijepi broj godina od prvog albuma i nakupilo se iza mene stvarno puno pjesama, albuma, nastupa i prijeđenih kilometara. Biti stalno mlad je u stvari stanje duha i životne energije, a eto, zahvaljujući uloženom trudu, kontinuiranom radu i simpatijama publike spram mojih pjesama, došao sam već odavno do toga da se u životu bavim onim što volim i od toga živim. Glazba mi je definitivno ljubav, profesija, način života, i sretan sam da je to tako. Naravno, kad je čovjek zadovoljan sa poslom koji radi, onda je i sretniji i poletniji, svima izgleda mlađi. Mada je često u šali znam reći da sam kao moj auto – "karoserija dobra i sačuvana, ali kilometraža jako velika" (smijeh).
Zanimljivo je kako, za razliku od mnogih kolega, radite veoma kontinuirano i svake godine imate novu pjesmu i spot. Inspiracija vas ne napušta?
Pišem mnogo pjesama, daleko više nego što mi uopće treba za karijeru (imam ih više od stotinu u zalihi, ne znam što ću sa njima), ali pazim da ne pretjerujem sa previše objavljenih albuma. Zato što zadnjih godina i nisam radio neke pjesme koje su ono "na prvu loptu", već su većinom bile laganije, sa tekstovima koji se nisu ni pamtili od prve, a u kojima bi svatko pronašao nešto za sebe tek nakon više slušanja. Takvim pjesmama treba uvijek duže vrijeme dok pronađu svoj put do nekoga i želio sam ih pustiti da "slobodno dišu". A to se ne postiže sa hiperprodukcijom. Često neke pjesme na albumima prođu skroz nezamijećeno, jer radio urednici uvijek automatski forsiraju pjesme koje su prve na cd-u. Nekako pazim da važnije pjesme objavim kao singlove. Uglavnom, jedna pjesma - jednom godišnje, dok bi albume objavljivao otprilike svake dvije-tri godine. Recimo, jedna od meni najdražih mojih pjesama "Jer ti ljubiš drugoga" (duet sa Arsenom Dedićem), prva 2-3 mjeseca po objavljivanju nije izazvala nikakvu pažnju.Bila je skroz netipična za tzv. klasični hit (predugačka je, nema refrena, preosobna je, stihovi su dosta mračni, skroz je orijentirana nekako na Zagreb, te arsenov solo na flauti traje skoro minutu i pol) i menadžeri su me savjetovali da brzo objavim i poguram novi singl, jer ovaj, kao, nije prošao.
No međutim, osjećao sam da ta pjesma ima "ono nešto" i da joj treba duže vrijeme da je ljudi osjete i prihvate i trebalo je zaista više od pola godine da se to desi. Samo jedna od pjesama koju sam izvodio, a koja je postala hit doslovce preko noći je Ne Zovi Mala Policajce iz 1998 g. Međutim, ja nisam autor te pjesme i nju nikako ne mogu staviti u kontekst onoga što sam stvarao kao kantautor cijelu karijeru, jer je moja glazba u potpunosti drugačija od tog hita. Možda bih danas bio daleko popularniji da sam išao u tom pravcu, za time da mi drugi pišu pjesme, dok ja samo biram one koje bi bili hitovi. Ali, u meni je čučao kantautor koji je želio stvarati svoju glazbu, i unatoč tome što je bila veliki hit, nastavio sam dalje pisati, snimati svoje pjesme i gurati neki svoj film. Osobno mislim i da mi je naštetila, jer me mnogi i dan danas nakon (eeeej, nakon13 godina), doživljavaju samo kroz percepciju te pjesme, a nakon iste sam objavio čak 4 albuma sa 50-tak laganih pjesama Doživljavam da me i na koncertima znaju npr. pitati tko inače pjeva "Bilo je jednom i nikada više, Andreu, Takva je sudbina", pa se čude kad saznaju da su to i jesu moje pjesme (haha). Izgleda da ta "vražja" pjesma "Policajci" izgleda zaborava nema, moram se pomiriti sa time, ma idem se napiti od tuge
(smijeh)...
Što mislite, tko je zaslužan za vaš uspjeh i općenito drugih glazbenika? Mediji? Novac? Veze?
Uvijek je zaslužna isključivo i samo publika, koja je ta koja vas zavoli ili ne. Budući da kod nas uopće i ne postoji baš nikakva relevantna glazbena kritika, sve se svodi samo na publiku, a to i je ono najbitnije svakom umjetniku. Do ljubavi publike se ne dolazi preko noći, ma ništa vrijedno u životu se ne postiže preko noći. Tako sam i ja godinama vrijedno radio,stvarao i sa nekim svojim pjesmama nenamjerno obilježio nečije lijepe ili tužne trenutke, neke proslave, prve ljubavi, neke tulume i sl. i malo po malo, nekako se vremenom nakupi tih pjesama koje postanu sastavni dio nečijeg života i ljudi te zavole i rado dođu na nastupe, kupe cd i sl. postaju ti publika. Vjerujte mi, nije me nitko nikada gurao. Radio sam po svome, ali i bio uvijek korektan prema svima u ovom poslu i taj se ispravan stav vrati dobrim jednog dana.. Štoviše, čak mi i mnoga vremena nisu išla u prilog i nisam se uklapao u mnogo toga. Recimo, kad je bio popularan dance, ja sam objavio pop rock album, kada su svi koketirali sa tzv "kuruzom" i evo sa narodnjacima, ja sam snimao fine, lagane kantautorske pjesme.... Mediji? Hm...Mnogi krivo misle da će ih mediji i npr. neki reality show učiniti "glazbenom zvijezdom", ali varaju se, velika je razlika između toga biti " brzo poznat" ili biti " poznata glazbena zvijezda". Danas poznata može postati svaka nova pjevaćica koja se bez gaćica (haha) recimo pojavi na nekoj promociji. Možemo se kladiti da će cijela država sutra znati za nju, ali... da bi postala cijenjena glazbenica, mora imati iza sebe bar 5-6 svojih pjesama koje svi vole, toliko video spotova i sl, a za to treba već bar 3-4 godine ozbiljnog i uspješnog rada... nije to samo tako jednostavno.
A kada me već pitate o nekom mome uspjehu, u tržišnom smislu bi se dalo o tome raspravljati... Bilo je godina kada se super zarađivalo, pa godina kad baš i nije i sl. U nekim djelovima regije me izuzetno cijene, negdje me manje znaju i sl. Sve je to relativno. Ovo je i nemilosrdan posao, uvijek si popularan ovisno o uspjehu zadnje snimljene pjesme. Ali ne žalim se, uvijek sam bio tražen kao izvođač bez obzira imao hit ili ne. To je vrlo jednostavno, ako si istinski glazbenik, imaš dobru vibru prema publici održiš dobar nastup, svidiš se publici koja vidi da to voliš i daješ se u potpunosti, i zovu te opet za kratko vrijeme. Možda nemam tako mnogobrojnu publiku kao neki, ali nakon svakog nastupa stičem nove poklonike i rijetko održim negdje nastup, a da me ne zovu opet već za mjesec dva. Ne želim da to zvuči kao neka samohvala, nego samo želim reći da sve ove godine nisam slučajno tu i bez opravdanja
Ali danas, bez obzira na to sve (uspjeh, tzv slavu, novce i sve druge stvari koje možda isto sačinjavaju sačinjavaju karijeru), ipak mogu reći da sam vrlo zadovoljan jer sam dogurao do toga, da surađujm i sa Arsenom Dedićem, Kemalom Montenom, opernom divom Ivankom Boljkovac i sl. umjetnicima. Možda to nekome ne predstavlja ništa, ali meni kao kantautoru znači jako puno i veliko mi je priznanje kad takve legende i glazbene veličine poštuju moj rad i pjevaju moje pjesme, i to u duetu sa mnom. Nije to malo. Za mene je to uspjeh i u tome smislu sam stvarno zadovoljan i ponosan na dosadašnju karijeru.
Znam da su vas bezbroj puta već pital o duetu sa Arsenom Dedićem, ali često ga spomijete, pa dajte i nama recite kako je došlo do te suradnje? Takva suradnja i duet sa takvom neupitnom umjetničkom veličinom je ipak neizmjerno priznanje za vas, a mnogi i ne znaju da je u pitanju pjesma koju ste vi napisali.
Točno, ja sam napisao pjesmu i Arsen je meni gost. Ali njegova uloga u uspjehu te pjesme je veoma, veoma značajna. Njegovo ime i njegov neupitan umjetnički dignitet su ljudima garantirali kvalitetu, tako da je to veoma pomoglo da ljudi postanu zainteresirani i poslušaju tu pjesmu. Volim često reći da je Arsen u stvari blagoslovio moj rad, jer su mnogi tek od te pjesme počeli pratiti i istraživati moje stvaralaštvo. Gledajte, meni kao glazbeniku nevažno je tko je napisao pjesmu, bitno je da je ona zaista lijepa i ima neka čarolija u njoj, zaista je ispala posebna. Više mi to bilo značajno kao neko samopotvrđivanje samom sebi, jer takav umjetnik ne surađuje baš sa svakim. Da sam kojim slučajem rođen u Americi, to bi mi imalo značaj kao da imam duet sa Bob Dylanom, shvačate što želim reći...
Inače, zapravo nisam ni namjeravao raditi duet za tu pjesmu, a do istoga je došlo spletom nekih okolnosti.. sve se dogodilo tako da je gospodin Arsen Dedić snimao u istome studiju kao i ja. Imao sam termin prije njega i Arsen je došao kad smo mi već snimili tu pjesmu. Upoznao nas je vlasnik studija, moj aranžer Tihomir Preradović i mene je Arsen pohvalio za tu pjesmu rekavši da je stvarno jako dobra, ili nešto u stilu "nije to uopće loše". Tada sam ja njega, bez neke posebne namjere i očekivanja, pitao bi li je i on htio otpjevati sa mnom u duetu. Rekao da nema problema i to je bilo to! Odabrao je strofu koja mu je najviše odgovarala, prilagodio ju za svoj stil pjevanja, a za par dana je odsvirao i onaj predivni solo na flauti. Još je rekao, čini mi se, da je imao puno dueta, ali da misli da nikome nije svirao flautu u pjesmi, toliko mu se svidjela. Kad god čujem tu pjesmu na radiju i njega da ju pjeva sa mnom, naježim se, kako je to dobro ispalo. Nedavno sam pročitao i komentar na internetu ispod spota te pjesme: „Da Mladen ništa u životu nije napisao osim te pjesme, bio bi legenda.“. A svako malo sretnem ljude koji mi govore da im je baš ona jedna od najljepših hrvatskih pjesama ikada i posebno me cijene radi nje. U stvari, usuđujem se reći da je postala i evergreen, obzirom da je i dalje stalno svakodnevno prisutna u programima svih radio postaja već godinama.
Što mislite o pojavi kako danas svaka "sponzoruša" postaje pjevačica i puni medije više od vas i vaših kolega?
Svatko ima pravo pjevati i snimati pjesme, nemam ništa protiv. Kao što sam prije i spomenuo, lako je medijski nekoga učiniti poznatog preko noći. Ali, veliko ALI je kako mu dati talenat za ono što nema? Vlada krivo mišljenje da se "sve može u studiju", tamo neki "stričeki srede da pjevaš i ako ne znaš" (smijeh), mo'š misliti... pa zašto onda one drage i simpatične gospodične Ava ili Simona nisu zapjevale kao Gabi Novak, Vanna, Radojka Šverko, Josipa Lisac? Ne ide to tako, gospodo draga... Ili, zašto mediji ne stvore za tri mjeseca novog Arsena? Nema šanse. Kao što sam i rekao, nemam ništa protiv da svi pjevaju, mada smatram da mediji na takav način srozavaju ugled onima koji su istinski glazbenici. Običan čovjek zbog njih misli, "pa nije to ništa posebno ni bitno kad i moja baba može pjevati i snimiti cd", a to omalovažava profesiju. Mediji su uvijek po pitanju scene "žutilo" u 90% slučajeva i stalno traže "svježu krv" za plasiranje, a svaka iole zapaženija ljepotica je "dušu dala da bude pjevačica", haha. Ipak, ne brinem se previše, toga je bilo i bit će uvijek. Takvi/ve dolaze i odlaze brzinom svjetlosti, a ono što je kvalitetno i ima čvrste temelje, to traje "bez obzira na udare vjetra".
Vaše mišljenje o velikoj popularnosti narodnjaka i tzv cajki u Hrvatskoj?
Narodnjaci? Brrr... Ne slušam takvu muziku, niti volim što je danas tako. Mislim da je slijedeći razlog tome: Nekada je fina zabavna glazba (npr, nešto tipa Novi Fosili i slični izvođaći), bila kao neka tampon zona između elitističke glazbe, rocka i alternative sa jedne strane i narodnjaka sa druge strane. E, onda su krajem 90-tih neki novi urednici na HTV-u, Otvorenom radiju, radiju 101 i sličnim jačim medijima sustavno godinama drastično izbacivali domaću zabavnu glazbu iz programa. Forsirali su stranu glazbu, te domaće alternativne bendove i sl. I što se je desilo? Budući da je bez zabavne glazbe ostao ogroman prazan prostor za obraćanje širokoj masi (a običan narod ne razmišlja kao glazbeni urednici), e u taj prostor su veoma lako, drsko i bezbolno počeli ulaziti narodnjaci sa lukavim tekstovima o obitelji, rastavama, gasterbajterima, kafanama, preljubu, alkoholu i dr. Teško će se to promijeniti, jer su svi mladi ljudi inficirani tim virusom i to je tako. Izvođači i konzumenti te muzike se naširoko hvale kako se to "strašno dobro prodaje" i da bi i meni bilo bolje da se "bacim u te vode", ali briga me za to. Pa i pornografija i wc papir se odlično prodaju, bolje od svih knjiga, zar ne?
Kada smo u 90-tim imali svaki dan na HRT-u onu emisiju "Cro Pop Rock" koja je pratila zabavnu scenu, onda su ljudi pratili i naše zabavne festivale Splitski festival, Melodije Jadrana, Zadar fest i odlično su znali tko je pjevao i pobjeđivao na istim.I ta emisija je na žalost ukinuta i došlo je do ovoga. Tko danas zna uopće dal ti festivali više uopće postoje, a prije su bili perjanica zabavne glazbe. Poprilično sam siguran da je točno to jedan od najbitnijih razloga. Naravno, kao i očita devalvacija morala ulaskom u kapitalizam. Nekada je bila najveća sramota da te policija doma posjeti, a danas si prava faca ako si završio u Remetincu, mediji pišu o tebi kao o mega zvijezi, što si veći lopov i krkan to si veća faca, a uz to sve savršeno idu cajke i sl. Bolje da ne pričam više, još ću nastradati..(smijeh).
Sa kime surađujete pri snimanju pjesama i da li se plašite konkurencije koja je danas tako velika?
Po pitanju aranžmana i produkcije radim godinama sa Tihomirom Preradovićem koji je vrhuski glazbenik (dobitnik više Porina) i majstor u studiju. Radi se o tome ipak, da ja uvijek imam veoma jasnu viziju o tome što želim i rijetko primam tuđe, pa i njegove sugestije po tom pitanju, kako bi koja pjesma na kraju trebala izgledati. Sa njim se uvijek "borim" oko toga kako će pjesma izgledati, ali uvijek nađemo zadovoljavajući kompromis. Nisam od onih pjevača i autora kojima netko drugi sredi i snimi pjesmu, a oni dođu samo otpjevati. Kada snimam, u studiju sam neprekidno od jutra do mraka i radim na svakoj sekundi pjesme, a na kraju mogu reći da stojim odgovorno iza svake koju sam snimio. Pratim kao i svi, što se trenutno zbiva u glazbi, ali mi je apsolutno svejedno što je sada "in" da bih to stavio u svoju glazbu. Ako mi se učini da bi pjesma najbolje zvučala staromodno, ja ću je snimiti da zvuči tako.
Konkurencija? Gledajte, svi kažu da je danas konkurencija užasno velika, pa da, naravno da je, kada gotovo svi danas žele npr. zvučati kao Lady Gaga, i onda imate stotinjak autora koji snimaju u istom stilu. Ali ako želite napraviti nešto mimo trenda i nešto što će jednom postati klasik, e tu baš onda i nemate neku konkurenciju i još ima puno mjesta za pjesmu koja bi mogla biti evergreen. Da sam razmišljao što je "in", nikada npr. ne bi nastala "Jer ti ljubiš drugoga". To je put koji idem, nekada više ili manje uspješno, ali to je taj put.
Opjevali ste tri ženska imena u vašim pjesmama. Jesu li to djevojke kojima ste slomili srce ili ipak ima nešto drugo u pozadini?
M.Burnać: Hm, da... u mojim pjesmama su na svoje došle one sa imenom Andrea, Maja i Ivana. U stvari, na 100-tinjak i više objavljenih pjesama imam svega tri sa ženskim imenima, ali baš su sve tri bile često emitirane na radiju pa ispada kao da ih je bilo puno. Ovaj, nisam ja nikome slomio srce pa napisao pjesmu (haha), bliže istini bi bila obrnuta situacija.( šalim se malo). Uostalom, poznato je da mi glazbenici i svi drugi umjetnici slabo stvaramo kada smo radosni i sretni. Inspiracija nekako više dolazi u sjetnim raspoloženjima (jedan moj stih kaže npr: "trebam te kao tuga svoga pjesnika", to vam je to). Čitao sam i negdje, da kada je jedna djevojka zamolila Bob Dylana da joj napiše pjesmu, on joj je rekao "draga, prvo moramo imati nešto predivno, veliko, a onda me ti moraš ostaviti i slomiti me skroz da bih ti ja napisao pjesmu..." :-))) Ali pazite, morate znati i da stihovi znaju nastati i iz nekih maštanja, fantazije, ne moraju obavezno uvijek biti proživljeni, mada imam dosta i takvih. A te su pjesme dobile ta ženska imena iz nekih mojih razloga, ali ne volim objašnjavati u detalje kako i zašto...više volim kada ih netko doživi na svoj način, pogotovo djevojke sa tim imenima...zašto bih nekome raspršio njegovu iluziju i maštu o tome što osjeća kada čuje svoju pjesmu., ljepše je ovako...
Od svih imena djevojaka čije ste ime spomenuli u pjesmi, koje vam je najdraže i zašto?
Ne smijem to reći, nastradat ću odmah.. (ha-ha). Gledajte, teško je istaknuti bilo koju, jer su nastale u određenim situacijama i različitim vremenima. Koliko god moj odgovor zvučao stereotipno, ipak mi je svaka draga na svoj način. To vam je kao i u ljubavi..., mislim da je nezgodno reći "e to mi je najveća ljubav života" ili sl., jer svi se mi razvijamo umno, psihički i svakako kroz cijeli život i sigurno drugačije razmišljamo kroz određena razdoblja života. Tako da kad imate npr 18 god i u srednjoj školi ste, sigurni ste da je netko tada upravo vaša "najveća ljubav na svijetu i biti ćete zajedno do smrti", nitko vas u to ne može razuvjeriti... a kasnije sa 25-30 god, ta vam veza iz srednje može sada izgledati smiješno i naivno, pa smatrate da je netko sa kime ste sada "baš ona prava ljubav i to je to, amen", a na kraju kroz život imate kao neki po 3-4 braka iza sebe..hahah... to vam je tako... Sve su vaše ljubavi lijepe i pripadaju jednom dijelu vašeg života, a tako i ja gledam na svoje pjesme i teško ih je rangirati koja mi je najdraža. Glazbenicima je uvijek najdraža zadnja pjesma koju snime, ali tijekom vremena ipak realnije gledaš na to kako je ispala koja pjesma..
Što vas "vuče" i tjera naprijed?
Veliki sam borac i po pitanju glazbe sam uvijek bio beskrajno uporan, puno sam radio i nikada nisam stao. Zaista sam bio nesalomljiv i kad je bilo stvarno teško i loše. Ali, uvijek sam vjerovao u sebe i sigurno sam sam sebi bio najveća potpora oduvijek. Naravno, bilo bi danas znatno teže da me publika nije prihvatila, ali svejedno bih se bavio glazbom i pisao pjesme, to je jednostavno u meni i čovjek ne može pobjeći od svoje karme. A kao i svima nama, uz mene su uvijek bili moja obitelj, prijatelji i drugi dragi ljudi. Neki su tu uz mene od djetinjstva, a neki su prošli kroz moj život i otišli dalje. No međutim, kao najveća potpora ili bolje reći kao moj podstrek da budem što bolji, uspješniji i da idem uvijek prema naprijed je moj sin Antonio. Kao vrlo mlad i još nepoznat glazbenika, bio sam par godina u braku iz kojeg sam dobio sina. Živi sa mnom, a majku viđa vikendima. Tako da mi je on sigurno najveća potpora i motiv da ovo radim najbolje što mogu. Uostalom, kao i svaki roditelj, želio bih mu osigurati i olakšati budućnost tako da zadnjih godina nekako i više pazim na poslovnu stranu bavljenja glazbom. Nije mi to baš lako, nemam to u krvi kao neke kolege...Budući da sam tipičan vodenjak, kojemu je umjetnost važnija od materijalnih vrijednosti, često puta su me u karijeri iskoristili i besplatno se služili mojim imenom i radom na svakakvim događanjima. Ma, uvijek mi je i bilo neugodno sebe prodavati i reći cijenu nastupa, ali ajd, malo sam zreliji i pametniji po tom pitanju (hm, valjda jesam), pa više pazim na to zadnjih godina.
Gdje najčešće nastupate?
Najčešće je to sjeverozapadna Hrvatska, Slovenija, Istra, a pogotovo Zagreb. Dalmacija je uvijek slabije reagirala na moj rad, bilo je i stanovitih prigovora u njihovim medijima kako u svojem radu nekako prečesto spominjem slike Zagreba ...a svi dolje su nabrijani na nogomet i odnos Dinamo-Hajduk, pa to mnoge smeta. Jedan urednik u Splitu mi je rekao da ne pušta "Jer ti ljubiš drugoga" jer se u pjesmi kao stalno spominju dijelovi Zagreba i neke ulice i da "ne može to proći kod njih". Svašta, takvi stavovi su mi zauvijek nedokučivi. Ali, ide i to na bolje. Evo, nakon 5 godina stanke ovog ljeta sam imao pune koncerte u Šibeniku, Zadru čak i u Splitu (haha, valjda su zaboravili da sam "zagrebački pivač"). U Zagrebu već 4 godine petkom imam i stalni nastup u jednom klubu gdje izvodim domaće legendarne hitove 80-tih sa svojim gostima. Jako volim taj period domaće glazbe i često je izvodim i na svojim koncertima. Mnoge kolege izvode isključivo svoje pjesme na nastupima, poštujem to, ali toliko je prelijepih pjesama napisano i veoma rado na nastupima otpjevam i pjesme koje nisu moje ako vidim da se publika sjajno zabavlja. Ako može Prince na svojem nastupu pjevati nešto od Rolling Stonsa, U2 od David Bowia, pa valjda i ja mogu nešto od Valjka, Kazališta, Balaševića. Uostalom, često u kratkom vremenu nastupam opet na istom mjestu, pa repertoar uvijek obogaćujem i nastojim se ne ponavljati.
Vaš novi singl i video spot je pjesma"Rang lista"., što nam o njoj možete reći?
Za razliku od dosadašnjih laganica, ova brza i žestoka pjesma je za moju publiku svojevrsno iznenađenje, ali drago mi je da je lijepo u startu prihvaćena. Evo, čak sam dobio i 2. nagradu za nju na Zadar Festu ove godine. To me ohrabruje, ali i da nije tako, svejedno bih nastavio u tom stilu. Nekako sam se zasitio forme u kojoj sam radio zadnjih godina, pa sam se zaželio žešće, brže i veselije glazbe. Mislim, ne mogu ja sada drastično promijeniti svoj stil, jer sam odavno već definiran sa svojim načinom pjevanja, svojim melodijama, ali, želim puno poraditi po pitanju aranžmana koji će biti više okrenut drugačijem feelingu. Vidjet ćemo kako će to ispasti. Veseli me to jako.
Mladen Burnać, zagrebački kantautor, svakako je jedan od legendarnih i najintrigantnijih glazbenika na ovim prostorima. On je jedan od onih umjetnika koje ili obožavate ili vas ne zanimaju. Za jedne, on je među najboljim glazbenicima kod nas, a drugima je nebitan. Ujedno takvi, bili su i medijski osvrti na njegov rad tijekom cijele njegove karijere. U svakom slučaju, on sam je uvijek radio glazbu po svom bez obzira na trenutno glazbenu modu i "to se sada sluša", i po tom pitanju ni kod njega nije bilo sredine.
Na sceni je prisutan od 1993 godine, kada je objavio prvi kantautorski album i od tada do danas imao je karijeru prepunu uspona i padova, ali ipak, uvijek kontinuirano prisutan sa novim radovima. Njegov glazbeni stil je teško dešifrirati (ali, to i je odlika dobrih kantautora). Veoma prepoznatljive boje glasa, kretao se na neki način u okviru pop-rocka, ali uvijek daleko više težeći svom jedinstvenom autorskom izričaju. Dapače, njegov glazbeni put je i poprilično neoubičajen i nesvakidašan...u srednjoj školi je bio pjevač i gitarista punck-rock benda, da bi kasnije surađivao i imao duete čak i sa Arsenom Dedićem, te opernom pjevačicom Ivankom Boljkovac. Vješto je cijelo vrijeme krio privatni život te samim time nije nikada bio previše medijski eksponiran (navodno je na početku karijere bio u kraćem braku, te ima sina i samohrani je otac). Bavio se slikarstvom, ali se ispisao sa Akademije na prvoj godini da bi se posvetio isključivo glazbi.
Neki od faktografskih podataka mladenove karijere su slijedeći:
Mladen iza sebe do sada ima objavljenih 8 albuma, 17 singlova, 30-tak videospotova, nastupio je na 40-tak glazbenih festivala (u Hrvatskoj i regiji na kojima je dobio brojne nagrade), član je Hrvatskog društva skladatelja, HGU i Huzip-a. Godinama je jedan od najtraženijih klupskih izvođača, nastupao je po cijeloj Europi, imao je dvije turneje po Kanadi, a svojevrsni je rekorder je i po broju uzastopnih nastupa u mnogim klubovima (Hard Rock Zagreb/40-tak nastupa, Garage Pub/50-tak nastupa, Art Rock Caffe Varaždin/20-tak nastupa, Golden Sun Casino Zagreb/preko 200 nastupa u zadnje četiri godine, a tamo još uvijek nastupa svakog tjedna. Jedan je i od onih koji se rado odazivaju nastupima na humanitarnim akcijama, a do danas je dobio više od 70-tak priznanja za iste.
Njegovo autorstvo zadnjih godina najvećim dijelom sačinjavaju nježnije pop-rock skladbe laganijeg tempa, specifičnog ugođaja i atmosfere. Uz brojne uspješnice u njegovoj karijeri ( Andrea, Bilo je jednom i nikada više, Takva je sudbina, Ivana na obali Dunava...), sigurno posebno mjesto zauzima kantautorska pjesma "Jer ti ljubiš drugoga", u kojoj mu gostuje i veliki pjesnik, Arsen Dedić. Ta skladba je, po podacima Zamp-a, jedna od najemitiranijih na hrvatskim radio postajama u zadnjih nekoliko godina. Mladen je ove godine objavio pjesmu i video spot Rang Lista, sa kojom najavljuje potpuno novi zaokret u karijeri, okrenuvši se potpuno "tvrđem zvuku" kakav bi trebao biti i cijeli naredni album. Sa istom pjesmom je na ovogodišnjem Zadar Fest-u 2011, osvojio i 2. Nagradu stručnog žirija. On je sve u jednom - kantautor, pjevač, gitarist, tekstopisac i skladatelj, koji svoj posao radi na najbolji mogući način.
Sve ovo navedeno, bilo je više nego dovoljan razlog za intervju sa ovim zanimljivim i talentiranim glazbenikom.
Mladene, već Vas godinama gledamo na javnoj sceni, a vi ste doslovno uvijek mladi i uvijek nepromijenjeni, u čemu je tajna?
Hvala, ali znate, izgleda da vam trebaju naočale (haha). Da, u stvari prošao je već lijepi broj godina od prvog albuma i nakupilo se iza mene stvarno puno pjesama, albuma, nastupa i prijeđenih kilometara. Biti stalno mlad je u stvari stanje duha i životne energije, a eto, zahvaljujući uloženom trudu, kontinuiranom radu i simpatijama publike spram mojih pjesama, došao sam već odavno do toga da se u životu bavim onim što volim i od toga živim. Glazba mi je definitivno ljubav, profesija, način života, i sretan sam da je to tako. Naravno, kad je čovjek zadovoljan sa poslom koji radi, onda je i sretniji i poletniji, svima izgleda mlađi. Mada je često u šali znam reći da sam kao moj auto – "karoserija dobra i sačuvana, ali kilometraža jako velika" (smijeh).
Zanimljivo je kako, za razliku od mnogih kolega, radite veoma kontinuirano i svake godine imate novu pjesmu i spot. Inspiracija vas ne napušta?
Pišem mnogo pjesama, daleko više nego što mi uopće treba za karijeru (imam ih više od stotinu u zalihi, ne znam što ću sa njima), ali pazim da ne pretjerujem sa previše objavljenih albuma. Zato što zadnjih godina i nisam radio neke pjesme koje su ono "na prvu loptu", već su većinom bile laganije, sa tekstovima koji se nisu ni pamtili od prve, a u kojima bi svatko pronašao nešto za sebe tek nakon više slušanja. Takvim pjesmama treba uvijek duže vrijeme dok pronađu svoj put do nekoga i želio sam ih pustiti da "slobodno dišu". A to se ne postiže sa hiperprodukcijom. Često neke pjesme na albumima prođu skroz nezamijećeno, jer radio urednici uvijek automatski forsiraju pjesme koje su prve na cd-u. Nekako pazim da važnije pjesme objavim kao singlove. Uglavnom, jedna pjesma - jednom godišnje, dok bi albume objavljivao otprilike svake dvije-tri godine. Recimo, jedna od meni najdražih mojih pjesama "Jer ti ljubiš drugoga" (duet sa Arsenom Dedićem), prva 2-3 mjeseca po objavljivanju nije izazvala nikakvu pažnju.Bila je skroz netipična za tzv. klasični hit (predugačka je, nema refrena, preosobna je, stihovi su dosta mračni, skroz je orijentirana nekako na Zagreb, te arsenov solo na flauti traje skoro minutu i pol) i menadžeri su me savjetovali da brzo objavim i poguram novi singl, jer ovaj, kao, nije prošao.
No međutim, osjećao sam da ta pjesma ima "ono nešto" i da joj treba duže vrijeme da je ljudi osjete i prihvate i trebalo je zaista više od pola godine da se to desi. Samo jedna od pjesama koju sam izvodio, a koja je postala hit doslovce preko noći je Ne Zovi Mala Policajce iz 1998 g. Međutim, ja nisam autor te pjesme i nju nikako ne mogu staviti u kontekst onoga što sam stvarao kao kantautor cijelu karijeru, jer je moja glazba u potpunosti drugačija od tog hita. Možda bih danas bio daleko popularniji da sam išao u tom pravcu, za time da mi drugi pišu pjesme, dok ja samo biram one koje bi bili hitovi. Ali, u meni je čučao kantautor koji je želio stvarati svoju glazbu, i unatoč tome što je bila veliki hit, nastavio sam dalje pisati, snimati svoje pjesme i gurati neki svoj film. Osobno mislim i da mi je naštetila, jer me mnogi i dan danas nakon (eeeej, nakon13 godina), doživljavaju samo kroz percepciju te pjesme, a nakon iste sam objavio čak 4 albuma sa 50-tak laganih pjesama Doživljavam da me i na koncertima znaju npr. pitati tko inače pjeva "Bilo je jednom i nikada više, Andreu, Takva je sudbina", pa se čude kad saznaju da su to i jesu moje pjesme (haha). Izgleda da ta "vražja" pjesma "Policajci" izgleda zaborava nema, moram se pomiriti sa time, ma idem se napiti od tuge
(smijeh)...
Što mislite, tko je zaslužan za vaš uspjeh i općenito drugih glazbenika? Mediji? Novac? Veze?
Uvijek je zaslužna isključivo i samo publika, koja je ta koja vas zavoli ili ne. Budući da kod nas uopće i ne postoji baš nikakva relevantna glazbena kritika, sve se svodi samo na publiku, a to i je ono najbitnije svakom umjetniku. Do ljubavi publike se ne dolazi preko noći, ma ništa vrijedno u životu se ne postiže preko noći. Tako sam i ja godinama vrijedno radio,stvarao i sa nekim svojim pjesmama nenamjerno obilježio nečije lijepe ili tužne trenutke, neke proslave, prve ljubavi, neke tulume i sl. i malo po malo, nekako se vremenom nakupi tih pjesama koje postanu sastavni dio nečijeg života i ljudi te zavole i rado dođu na nastupe, kupe cd i sl. postaju ti publika. Vjerujte mi, nije me nitko nikada gurao. Radio sam po svome, ali i bio uvijek korektan prema svima u ovom poslu i taj se ispravan stav vrati dobrim jednog dana.. Štoviše, čak mi i mnoga vremena nisu išla u prilog i nisam se uklapao u mnogo toga. Recimo, kad je bio popularan dance, ja sam objavio pop rock album, kada su svi koketirali sa tzv "kuruzom" i evo sa narodnjacima, ja sam snimao fine, lagane kantautorske pjesme.... Mediji? Hm...Mnogi krivo misle da će ih mediji i npr. neki reality show učiniti "glazbenom zvijezdom", ali varaju se, velika je razlika između toga biti " brzo poznat" ili biti " poznata glazbena zvijezda". Danas poznata može postati svaka nova pjevaćica koja se bez gaćica (haha) recimo pojavi na nekoj promociji. Možemo se kladiti da će cijela država sutra znati za nju, ali... da bi postala cijenjena glazbenica, mora imati iza sebe bar 5-6 svojih pjesama koje svi vole, toliko video spotova i sl, a za to treba već bar 3-4 godine ozbiljnog i uspješnog rada... nije to samo tako jednostavno.
A kada me već pitate o nekom mome uspjehu, u tržišnom smislu bi se dalo o tome raspravljati... Bilo je godina kada se super zarađivalo, pa godina kad baš i nije i sl. U nekim djelovima regije me izuzetno cijene, negdje me manje znaju i sl. Sve je to relativno. Ovo je i nemilosrdan posao, uvijek si popularan ovisno o uspjehu zadnje snimljene pjesme. Ali ne žalim se, uvijek sam bio tražen kao izvođač bez obzira imao hit ili ne. To je vrlo jednostavno, ako si istinski glazbenik, imaš dobru vibru prema publici održiš dobar nastup, svidiš se publici koja vidi da to voliš i daješ se u potpunosti, i zovu te opet za kratko vrijeme. Možda nemam tako mnogobrojnu publiku kao neki, ali nakon svakog nastupa stičem nove poklonike i rijetko održim negdje nastup, a da me ne zovu opet već za mjesec dva. Ne želim da to zvuči kao neka samohvala, nego samo želim reći da sve ove godine nisam slučajno tu i bez opravdanja
Ali danas, bez obzira na to sve (uspjeh, tzv slavu, novce i sve druge stvari koje možda isto sačinjavaju sačinjavaju karijeru), ipak mogu reći da sam vrlo zadovoljan jer sam dogurao do toga, da surađujm i sa Arsenom Dedićem, Kemalom Montenom, opernom divom Ivankom Boljkovac i sl. umjetnicima. Možda to nekome ne predstavlja ništa, ali meni kao kantautoru znači jako puno i veliko mi je priznanje kad takve legende i glazbene veličine poštuju moj rad i pjevaju moje pjesme, i to u duetu sa mnom. Nije to malo. Za mene je to uspjeh i u tome smislu sam stvarno zadovoljan i ponosan na dosadašnju karijeru.
Znam da su vas bezbroj puta već pital o duetu sa Arsenom Dedićem, ali često ga spomijete, pa dajte i nama recite kako je došlo do te suradnje? Takva suradnja i duet sa takvom neupitnom umjetničkom veličinom je ipak neizmjerno priznanje za vas, a mnogi i ne znaju da je u pitanju pjesma koju ste vi napisali.
Točno, ja sam napisao pjesmu i Arsen je meni gost. Ali njegova uloga u uspjehu te pjesme je veoma, veoma značajna. Njegovo ime i njegov neupitan umjetnički dignitet su ljudima garantirali kvalitetu, tako da je to veoma pomoglo da ljudi postanu zainteresirani i poslušaju tu pjesmu. Volim često reći da je Arsen u stvari blagoslovio moj rad, jer su mnogi tek od te pjesme počeli pratiti i istraživati moje stvaralaštvo. Gledajte, meni kao glazbeniku nevažno je tko je napisao pjesmu, bitno je da je ona zaista lijepa i ima neka čarolija u njoj, zaista je ispala posebna. Više mi to bilo značajno kao neko samopotvrđivanje samom sebi, jer takav umjetnik ne surađuje baš sa svakim. Da sam kojim slučajem rođen u Americi, to bi mi imalo značaj kao da imam duet sa Bob Dylanom, shvačate što želim reći...
Inače, zapravo nisam ni namjeravao raditi duet za tu pjesmu, a do istoga je došlo spletom nekih okolnosti.. sve se dogodilo tako da je gospodin Arsen Dedić snimao u istome studiju kao i ja. Imao sam termin prije njega i Arsen je došao kad smo mi već snimili tu pjesmu. Upoznao nas je vlasnik studija, moj aranžer Tihomir Preradović i mene je Arsen pohvalio za tu pjesmu rekavši da je stvarno jako dobra, ili nešto u stilu "nije to uopće loše". Tada sam ja njega, bez neke posebne namjere i očekivanja, pitao bi li je i on htio otpjevati sa mnom u duetu. Rekao da nema problema i to je bilo to! Odabrao je strofu koja mu je najviše odgovarala, prilagodio ju za svoj stil pjevanja, a za par dana je odsvirao i onaj predivni solo na flauti. Još je rekao, čini mi se, da je imao puno dueta, ali da misli da nikome nije svirao flautu u pjesmi, toliko mu se svidjela. Kad god čujem tu pjesmu na radiju i njega da ju pjeva sa mnom, naježim se, kako je to dobro ispalo. Nedavno sam pročitao i komentar na internetu ispod spota te pjesme: „Da Mladen ništa u životu nije napisao osim te pjesme, bio bi legenda.“. A svako malo sretnem ljude koji mi govore da im je baš ona jedna od najljepših hrvatskih pjesama ikada i posebno me cijene radi nje. U stvari, usuđujem se reći da je postala i evergreen, obzirom da je i dalje stalno svakodnevno prisutna u programima svih radio postaja već godinama.
Što mislite o pojavi kako danas svaka "sponzoruša" postaje pjevačica i puni medije više od vas i vaših kolega?
Svatko ima pravo pjevati i snimati pjesme, nemam ništa protiv. Kao što sam prije i spomenuo, lako je medijski nekoga učiniti poznatog preko noći. Ali, veliko ALI je kako mu dati talenat za ono što nema? Vlada krivo mišljenje da se "sve može u studiju", tamo neki "stričeki srede da pjevaš i ako ne znaš" (smijeh), mo'š misliti... pa zašto onda one drage i simpatične gospodične Ava ili Simona nisu zapjevale kao Gabi Novak, Vanna, Radojka Šverko, Josipa Lisac? Ne ide to tako, gospodo draga... Ili, zašto mediji ne stvore za tri mjeseca novog Arsena? Nema šanse. Kao što sam i rekao, nemam ništa protiv da svi pjevaju, mada smatram da mediji na takav način srozavaju ugled onima koji su istinski glazbenici. Običan čovjek zbog njih misli, "pa nije to ništa posebno ni bitno kad i moja baba može pjevati i snimiti cd", a to omalovažava profesiju. Mediji su uvijek po pitanju scene "žutilo" u 90% slučajeva i stalno traže "svježu krv" za plasiranje, a svaka iole zapaženija ljepotica je "dušu dala da bude pjevačica", haha. Ipak, ne brinem se previše, toga je bilo i bit će uvijek. Takvi/ve dolaze i odlaze brzinom svjetlosti, a ono što je kvalitetno i ima čvrste temelje, to traje "bez obzira na udare vjetra".
Vaše mišljenje o velikoj popularnosti narodnjaka i tzv cajki u Hrvatskoj?
Narodnjaci? Brrr... Ne slušam takvu muziku, niti volim što je danas tako. Mislim da je slijedeći razlog tome: Nekada je fina zabavna glazba (npr, nešto tipa Novi Fosili i slični izvođaći), bila kao neka tampon zona između elitističke glazbe, rocka i alternative sa jedne strane i narodnjaka sa druge strane. E, onda su krajem 90-tih neki novi urednici na HTV-u, Otvorenom radiju, radiju 101 i sličnim jačim medijima sustavno godinama drastično izbacivali domaću zabavnu glazbu iz programa. Forsirali su stranu glazbu, te domaće alternativne bendove i sl. I što se je desilo? Budući da je bez zabavne glazbe ostao ogroman prazan prostor za obraćanje širokoj masi (a običan narod ne razmišlja kao glazbeni urednici), e u taj prostor su veoma lako, drsko i bezbolno počeli ulaziti narodnjaci sa lukavim tekstovima o obitelji, rastavama, gasterbajterima, kafanama, preljubu, alkoholu i dr. Teško će se to promijeniti, jer su svi mladi ljudi inficirani tim virusom i to je tako. Izvođači i konzumenti te muzike se naširoko hvale kako se to "strašno dobro prodaje" i da bi i meni bilo bolje da se "bacim u te vode", ali briga me za to. Pa i pornografija i wc papir se odlično prodaju, bolje od svih knjiga, zar ne?
Kada smo u 90-tim imali svaki dan na HRT-u onu emisiju "Cro Pop Rock" koja je pratila zabavnu scenu, onda su ljudi pratili i naše zabavne festivale Splitski festival, Melodije Jadrana, Zadar fest i odlično su znali tko je pjevao i pobjeđivao na istim.I ta emisija je na žalost ukinuta i došlo je do ovoga. Tko danas zna uopće dal ti festivali više uopće postoje, a prije su bili perjanica zabavne glazbe. Poprilično sam siguran da je točno to jedan od najbitnijih razloga. Naravno, kao i očita devalvacija morala ulaskom u kapitalizam. Nekada je bila najveća sramota da te policija doma posjeti, a danas si prava faca ako si završio u Remetincu, mediji pišu o tebi kao o mega zvijezi, što si veći lopov i krkan to si veća faca, a uz to sve savršeno idu cajke i sl. Bolje da ne pričam više, još ću nastradati..(smijeh).
Sa kime surađujete pri snimanju pjesama i da li se plašite konkurencije koja je danas tako velika?
Po pitanju aranžmana i produkcije radim godinama sa Tihomirom Preradovićem koji je vrhuski glazbenik (dobitnik više Porina) i majstor u studiju. Radi se o tome ipak, da ja uvijek imam veoma jasnu viziju o tome što želim i rijetko primam tuđe, pa i njegove sugestije po tom pitanju, kako bi koja pjesma na kraju trebala izgledati. Sa njim se uvijek "borim" oko toga kako će pjesma izgledati, ali uvijek nađemo zadovoljavajući kompromis. Nisam od onih pjevača i autora kojima netko drugi sredi i snimi pjesmu, a oni dođu samo otpjevati. Kada snimam, u studiju sam neprekidno od jutra do mraka i radim na svakoj sekundi pjesme, a na kraju mogu reći da stojim odgovorno iza svake koju sam snimio. Pratim kao i svi, što se trenutno zbiva u glazbi, ali mi je apsolutno svejedno što je sada "in" da bih to stavio u svoju glazbu. Ako mi se učini da bi pjesma najbolje zvučala staromodno, ja ću je snimiti da zvuči tako.
Konkurencija? Gledajte, svi kažu da je danas konkurencija užasno velika, pa da, naravno da je, kada gotovo svi danas žele npr. zvučati kao Lady Gaga, i onda imate stotinjak autora koji snimaju u istom stilu. Ali ako želite napraviti nešto mimo trenda i nešto što će jednom postati klasik, e tu baš onda i nemate neku konkurenciju i još ima puno mjesta za pjesmu koja bi mogla biti evergreen. Da sam razmišljao što je "in", nikada npr. ne bi nastala "Jer ti ljubiš drugoga". To je put koji idem, nekada više ili manje uspješno, ali to je taj put.
Opjevali ste tri ženska imena u vašim pjesmama. Jesu li to djevojke kojima ste slomili srce ili ipak ima nešto drugo u pozadini?
M.Burnać: Hm, da... u mojim pjesmama su na svoje došle one sa imenom Andrea, Maja i Ivana. U stvari, na 100-tinjak i više objavljenih pjesama imam svega tri sa ženskim imenima, ali baš su sve tri bile često emitirane na radiju pa ispada kao da ih je bilo puno. Ovaj, nisam ja nikome slomio srce pa napisao pjesmu (haha), bliže istini bi bila obrnuta situacija.( šalim se malo). Uostalom, poznato je da mi glazbenici i svi drugi umjetnici slabo stvaramo kada smo radosni i sretni. Inspiracija nekako više dolazi u sjetnim raspoloženjima (jedan moj stih kaže npr: "trebam te kao tuga svoga pjesnika", to vam je to). Čitao sam i negdje, da kada je jedna djevojka zamolila Bob Dylana da joj napiše pjesmu, on joj je rekao "draga, prvo moramo imati nešto predivno, veliko, a onda me ti moraš ostaviti i slomiti me skroz da bih ti ja napisao pjesmu..." :-))) Ali pazite, morate znati i da stihovi znaju nastati i iz nekih maštanja, fantazije, ne moraju obavezno uvijek biti proživljeni, mada imam dosta i takvih. A te su pjesme dobile ta ženska imena iz nekih mojih razloga, ali ne volim objašnjavati u detalje kako i zašto...više volim kada ih netko doživi na svoj način, pogotovo djevojke sa tim imenima...zašto bih nekome raspršio njegovu iluziju i maštu o tome što osjeća kada čuje svoju pjesmu., ljepše je ovako...
Od svih imena djevojaka čije ste ime spomenuli u pjesmi, koje vam je najdraže i zašto?
Ne smijem to reći, nastradat ću odmah.. (ha-ha). Gledajte, teško je istaknuti bilo koju, jer su nastale u određenim situacijama i različitim vremenima. Koliko god moj odgovor zvučao stereotipno, ipak mi je svaka draga na svoj način. To vam je kao i u ljubavi..., mislim da je nezgodno reći "e to mi je najveća ljubav života" ili sl., jer svi se mi razvijamo umno, psihički i svakako kroz cijeli život i sigurno drugačije razmišljamo kroz određena razdoblja života. Tako da kad imate npr 18 god i u srednjoj školi ste, sigurni ste da je netko tada upravo vaša "najveća ljubav na svijetu i biti ćete zajedno do smrti", nitko vas u to ne može razuvjeriti... a kasnije sa 25-30 god, ta vam veza iz srednje može sada izgledati smiješno i naivno, pa smatrate da je netko sa kime ste sada "baš ona prava ljubav i to je to, amen", a na kraju kroz život imate kao neki po 3-4 braka iza sebe..hahah... to vam je tako... Sve su vaše ljubavi lijepe i pripadaju jednom dijelu vašeg života, a tako i ja gledam na svoje pjesme i teško ih je rangirati koja mi je najdraža. Glazbenicima je uvijek najdraža zadnja pjesma koju snime, ali tijekom vremena ipak realnije gledaš na to kako je ispala koja pjesma..
Što vas "vuče" i tjera naprijed?
Veliki sam borac i po pitanju glazbe sam uvijek bio beskrajno uporan, puno sam radio i nikada nisam stao. Zaista sam bio nesalomljiv i kad je bilo stvarno teško i loše. Ali, uvijek sam vjerovao u sebe i sigurno sam sam sebi bio najveća potpora oduvijek. Naravno, bilo bi danas znatno teže da me publika nije prihvatila, ali svejedno bih se bavio glazbom i pisao pjesme, to je jednostavno u meni i čovjek ne može pobjeći od svoje karme. A kao i svima nama, uz mene su uvijek bili moja obitelj, prijatelji i drugi dragi ljudi. Neki su tu uz mene od djetinjstva, a neki su prošli kroz moj život i otišli dalje. No međutim, kao najveća potpora ili bolje reći kao moj podstrek da budem što bolji, uspješniji i da idem uvijek prema naprijed je moj sin Antonio. Kao vrlo mlad i još nepoznat glazbenika, bio sam par godina u braku iz kojeg sam dobio sina. Živi sa mnom, a majku viđa vikendima. Tako da mi je on sigurno najveća potpora i motiv da ovo radim najbolje što mogu. Uostalom, kao i svaki roditelj, želio bih mu osigurati i olakšati budućnost tako da zadnjih godina nekako i više pazim na poslovnu stranu bavljenja glazbom. Nije mi to baš lako, nemam to u krvi kao neke kolege...Budući da sam tipičan vodenjak, kojemu je umjetnost važnija od materijalnih vrijednosti, često puta su me u karijeri iskoristili i besplatno se služili mojim imenom i radom na svakakvim događanjima. Ma, uvijek mi je i bilo neugodno sebe prodavati i reći cijenu nastupa, ali ajd, malo sam zreliji i pametniji po tom pitanju (hm, valjda jesam), pa više pazim na to zadnjih godina.
Gdje najčešće nastupate?
Najčešće je to sjeverozapadna Hrvatska, Slovenija, Istra, a pogotovo Zagreb. Dalmacija je uvijek slabije reagirala na moj rad, bilo je i stanovitih prigovora u njihovim medijima kako u svojem radu nekako prečesto spominjem slike Zagreba ...a svi dolje su nabrijani na nogomet i odnos Dinamo-Hajduk, pa to mnoge smeta. Jedan urednik u Splitu mi je rekao da ne pušta "Jer ti ljubiš drugoga" jer se u pjesmi kao stalno spominju dijelovi Zagreba i neke ulice i da "ne može to proći kod njih". Svašta, takvi stavovi su mi zauvijek nedokučivi. Ali, ide i to na bolje. Evo, nakon 5 godina stanke ovog ljeta sam imao pune koncerte u Šibeniku, Zadru čak i u Splitu (haha, valjda su zaboravili da sam "zagrebački pivač"). U Zagrebu već 4 godine petkom imam i stalni nastup u jednom klubu gdje izvodim domaće legendarne hitove 80-tih sa svojim gostima. Jako volim taj period domaće glazbe i često je izvodim i na svojim koncertima. Mnoge kolege izvode isključivo svoje pjesme na nastupima, poštujem to, ali toliko je prelijepih pjesama napisano i veoma rado na nastupima otpjevam i pjesme koje nisu moje ako vidim da se publika sjajno zabavlja. Ako može Prince na svojem nastupu pjevati nešto od Rolling Stonsa, U2 od David Bowia, pa valjda i ja mogu nešto od Valjka, Kazališta, Balaševića. Uostalom, često u kratkom vremenu nastupam opet na istom mjestu, pa repertoar uvijek obogaćujem i nastojim se ne ponavljati.
Vaš novi singl i video spot je pjesma"Rang lista"., što nam o njoj možete reći?
Za razliku od dosadašnjih laganica, ova brza i žestoka pjesma je za moju publiku svojevrsno iznenađenje, ali drago mi je da je lijepo u startu prihvaćena. Evo, čak sam dobio i 2. nagradu za nju na Zadar Festu ove godine. To me ohrabruje, ali i da nije tako, svejedno bih nastavio u tom stilu. Nekako sam se zasitio forme u kojoj sam radio zadnjih godina, pa sam se zaželio žešće, brže i veselije glazbe. Mislim, ne mogu ja sada drastično promijeniti svoj stil, jer sam odavno već definiran sa svojim načinom pjevanja, svojim melodijama, ali, želim puno poraditi po pitanju aranžmana koji će biti više okrenut drugačijem feelingu. Vidjet ćemo kako će to ispasti. Veseli me to jako.
